Almir Đuhera-Mirić ‡

Piše: Almir Đuhera-Mirić

književnik

Svi se bojimo nepoznatog, zar ne?! Više smo skloni rutini i sigurnosti, pa tako svaki iskorak van zone bezbjednosti koju osjećamo u nekom pogledu predstavlja veliki izazov za sve nas, zar ne?! Ni ja, po tome, dragi moji, nisam izuzetak, ali... šta učiniti kad imaš poseban san?! -A Zbirka pjesma „Onako iz inata-100 ljubavnih pjesama na jednom mjestu“ moj je životni san. I već dugo leži skrivena u ladicama moje strpljive duše.

Razmišljajući o tome kako bi bilo lijepo ostvariti taj slatki san, počeo sam tražiti puteve nade prije svega u sebi, a onda i u bližnjoj okolini tražeći ruke podrške, koji bi san iz želje pretvorili u ozbiljnu namjeru, a onda i konkretno djelo! Priznat ću nije nimalo lahko bilo, boriti se sa samim sobom, ali bogme ni sa najbližom okolinom. Na osobnom planu, najteži mi je bio izbor kad započeti kampanju „Podržimo prijatelja“, sve ostalo je manje boljelo, čak i ogromne sumnje koje su se mislima rojile poput upornih i dosadnih muha što sa sobom donosile su milione malih i strašnih dilema. Već u prvom momentu donošenja konačne odluke da idem u proces prikupljanja podrške od strane prijatelja su se sumnje raspršile i sve dileme nestale, nakon što sam prikupio dovoljno relevantnih informacija da sam postao svjestan da proces mogu izgurati do kraja jer posjedujem određeno znanje. A dodatno su se ugasile kad sam čvrsto odlučio da budem sasvim vjerodostojan, otvoren i transparentan tokom cijelog tog mog putovanja kroz projekat zvanog „Podržimo prijatelja.“

A što se tiče najbliže okoline, najteže mi je bilo im saopštiti da idem u aktivnost finansiranja Zbirke pjesama kroz grupno finansiranje. Teško je zaista bilo, vjerujte, saopštiti nešto nekome iz oblasti za koju nije uopšte zainteresovan ili nema dovoljno informacija o oblasti ili temi koja pred njim stoji. Naravno, kako najbliža okolina može biti najveća snaga, tako isto, dragi moji prijatelji, najbliža okolina može postati čvrst oslonac največih prepreka i onaj nepokolebljivi stub nametnutih negativnih društvenih preduvjerenja kojima nameću emotivne blokade i prepreke. Ako se pitate, zašto to rade, evo odgovor? Po mom mišljenju, stvaraju unaprijed negativna preduvjerenja dobijena kroz djetinjstvo iz najbliže porodice, ili kroz kontakte sa društvenom okolinom u školi, poslu, prilikom druženja... Zato oblikuju sve prema sebi, jer gledaju svijet iz svog ugla i na način na koji su porodica i društvo ih oblikovali. Nema ništa loše u tome što su takvi jer svako je unikat sam za sebe, ali indirektno ili čak direktno mogu umanjiti nečiju sreću, napredak ili životni prosperitet, a to onda zaista može već biti problem za onu drugu stranu koja sjedi nasuprot njih i razgovara sa njima, zar ne?! No to je neka druga tema o kojoj ću nekom drugom prilikom ovdje na blogu pisati. Dakle, mili moji priajtelji, sreća, pa mi je Milostivi Bog dao razumijevanje takvih stvari, te nisam ništa prihvatao k srcu, niti iz bližnje, niti iz daljnje okoline. Zašto, pitate se? Jednostavno, jer sam shvatio loš utjecaj negativnih preduvjerenja, koje znaju biti jako gorke, opore, pa ako hoćete brutalno izrečene, a to boli, zar ne?! Ujede za dušu, ujede posebno mnogo ako se niste nadali tome od bliske osobe, zar ne?! Evo par rečenica upućenih meni koje su trebale da me sputaju u mojoj želji, potom namjeri a sad već i u konkretnom djelu?

1 Odakle ti pare,da objaviš zbirku pjesama? (Onako iz inata 100 ljubavnih pjesama na jednom mjestu)

2 Šta bolan ti znaš o pjesmama, ne znaš ništa, a hoćeš da izdaš knjigu?

3 Šta će tebi to, zar nemaš važnijih stvari od toga?

4 Ti bi da izdaš knjigu, dok ljudi u Siriji gladuju?

5 Vidiš li ti kakvo je stanje, niko te neće podržati, ispast ćeš glup?

6 Ko još čita i kupuje knjige?

7 Kome je još važna književnost, znaš li da su biblioteke prazne?

Kroz ove i slične rečenice drugi su me navodili na tanak led rijeke negativnih preduvjerenja, a znajući da je izuzetno opasno hodati rijekom negativnih predubjeđenja, nastojao sam ja njih navesti na obalu nade, mira, sklada i harmonije, kroz rečenice:

1 A šta ako uspijem objaviti Zbirku pjesama?

2 A šta ako me 100 drugi osoba podrže a vi, dragi prijatelju, niste?

3 A šta ako uspijem prodati 300, 500 ili hiljadu primjeraka, dragi komšija?

Zaista teška je, i bolna ta borba kroz koju mnogi u jednom momentu svog života prođu. No kroz tu bitku srca, razuma, osporavanja i uvjeravanja, shvatio sam jednog kišovitog martovskog dana kad su suze niz lice išle zbog jedne divne osobe, da ako želite ostvariti san, zaista nekad morate učiniti prvi korak, ma kako da boli ili da strašno izgleda u vašim očima, i ma kakve prepreke na tom putu bile, jer vrijeme prolazi. Dakle, tako spoznajući da život prolazi, i da sutra ko zna šta nosi, ja odlučih s vama dragi moji, da kroz „PISMO ZA PRIJATELJE“ podijelim vlastiti san. I sad sam tu evo pred vama, ogoljen do kože, nesiguran u to da li će me kiša nerazumijevanja poklopiti, ili pak, sunce prijateljstva osvijetliti. Tako da, dragi prijatelji, trenutno osjećam se poput usamljenog ali hrabrog kapetana koji pred sobom ima strašno težak izazov jer tek treba da pronađe pravu posadu s kojom će da zaplovi morem poezije na tom neobičnom putu oko svijeta. A to priznat ćete nije nimalo lagan zadatak, zar ne?!

U sljedećem blogu pročitajte reakcije na Pismo za prijatelje

Mirić, 11:22h

Maglaj, 09.04.2017.